U našem novom serijalu, ‘Drugo lice’, donosimo priče o gradonačelnicima privatno – čime se bave u slobodno vrijeme, koji su im hobiji i interesi, što ih zanima i ispunjava, kako balansiraju poslovni i privatni, obiteljski život. Ovotjedni ”gost’ nam je gradonačelnik Petrinje Darinko Dumbović

Na prvi poziv i među prvima odazvao se zamolbi da nam ‘iz prvog lica’ kaže nešto o sebi i životu izvan ureda, papira, pečata, dokumenata i projekata. Ekspeditivan i neposredan. Bez puno odgađanja, izravan.

Uspješni gradonačelnik Petrinje je zadnjih godina u svom gradu pokrenuo i realizirao preko stotinjak manjih ili većih projekata ukupno ‘teških’ stotinjak i više milijuna kuna, većinom prikupljenih iz vanjskih izvora.

Darinko Dumbović rođen je 30.travnja 1956, kaže službena biografija. Pa nastavlja: živi u Petrinji, tu je završio i osnovnu školu, a srednju Prehrambeno tehničku školu u Zagrebu. Od 1980. do 2004. radio je kao samostalni poduzetnik, u međuvremenu (1996-2000.) obnašao u Petrinji i dužnost predsjednika Turističke zajednice grada. Od 2002. do 2009. bio je zamjenik gradonačelnika Petrinje, a dužnost prvog čovjeka grada obnaša od  2013. u dva navrata do dan danas. U 2017. godini dobio je, naime, i novi mandat s 53,07 posto glasova u drugom krugu lokalnih izbora.

Politički je aktivan od samih hrvatskih demokratskih početaka. Godine 1990. se učlanio u HNS u kojem je obnašao brojne funkcije – od predsjednika gradske organizacije u Petrinji do središnjeg odbora na nacionalnoj razini. Ipak, u rujnu 2015. iz Hrvatske narodne stranke prelazi u redove Reformista.

No, tko je Darinko Dumbović, izvan radnih ‘reflektora’? Kako provodi slobodno vrijeme, koji su mu hobiji i interesi, kako to uopće uklapa s obvezama…

Dugo godina samostalni poduzetnik, od 1991. staje u obranu zemlje, dragovoljac je Domovinskog rata u kojem je i dogurao do čina poručnika, a služio je i u VRO Oluja. Diplomirani menadžer sretno oženjen je suprugom Dubravkom i ima dva sina-Ivana i Darka.

-Uhvatili ste me, moram malo stati, razmisliti. Nema težeg u životu nego pričati o sebi. Gledajući na sebe, na svoj život, mogu reći da spadam u one ljude koji su se profilirali kroz dugi niz godina iskustva, čovjeka koji je prošao poduzetnički, gospodarski ritual, kroz koji sam ispekao zanat. U jednom trenutku odlučio sam usmjeriti se na društveni život, za opće dobro, najprije dobro meni najdražeg grada. Kada pogledam na ono što sam prošao, znam da je najmanja vrijednost u životu novac, trenutna materijalna imovina. Prave vrijednosti su one koje ostavimo iza sebe i sve ono što smo ugradili i uradili kao ljudi. No, ono što sam radio i iskustva koje sam stekao u privatnom biznisu, mislim da je ostavilo traga i refleksa, da naučeno mogu primijeniti na ukupnu društvenu sredinu u kojoj živim, pomoći da se promijeni na bolje, za što treba i dostatno pozitivne energije, koju moraš u sebi imati stvorenu kroz život, i način života. I to sam usmjerio na onaj dio života koji je važan. I da, s tom pozicijom se trebaš dizati svako jutro, rješavati probleme koje su od značaja za odgovornost koju sam preuzeo, a to je mjesto gradonačelnika- otkriva nam.

Kako spaja posao s privatnim životom, koji je trik, ‘nosi li posao doma’ ili ostavlja, barem nastoji ostaviti, posao s druge strane izlaznih vrata u Ulici Ivana Gundulića, ne zna, tvrdi, točno ni sam, ali zna kako se rješava stresa…

-Ni jedan gradonačelnik, vjerujem, ne može posao ostaviti u Gradu, u ustanovi iz koje izlazi. Nosiš kući gotovo sve što radiš i imaš u radnim zadacima. Posao gradonačelnika je svakodnevan život, praktično 0-24, ne samo od 8 do 16 sati. Malo se ima, zaista, vremena da se napravi nekakva nadogradnja života. Pa i ono što ti mora biti nadogradnja života jest rješavanje pitanja ljudskih sudbina, i ako nemaš zadovoljštinu kad navečer iza 22 razgovaraš s bilo kim o bilo kojem problemu, onda taj posao i nije za tebe i taj posao nemoj ni raditi. Nema smisla. Normalno da je to iscrpljujuće i da nekada prelazi i granicu, međutim gledajući na tešku situaciju kroz koju prolazimo, kroz koju prolazi i naš grad, na sve što je u ratu uništeno i devastirano, daje mi to samo dodatnu snagu za novi početak. Kao čovjek u habitusu sam graditelj, volim graditi, volim stvarati. A za to treba ta pozitivna energija koju ti opet vraćaju ljudi, posebno kada dobiješ satisfakciju i priznanje kroz izbore, onda pak to sve nabrojano ima smisla – rezonira Dumbović koji za sebe ima koliko-toliko učinkoviti način opuštanja.

-Hah, mislim da ni nemam stresa, barem ne zbog posla. Ustvari, upravo kroz posao se oslobađam stresa i to tako da ispričam nešto šaljivo, duhovito, nešto da i mene i ljude oko mene opusti, nasmije, relaksira. Iako, priznajem, nekad znam biti ljutit zbog posla, ne doživljavam ništa toliko tragično koliko to mogu biti sve one obiteljske sudbine koje sam prošao i susretao kroz Domovinski rat, Covid i sve drugo što nas može zadesiti. To su za mene stresne situacije, a ne svakodnevan posao. Kada bih posao doživljavao kao stresan brzo bih odustao i izišao iz njega. Eto, takav sam – tvrdi nam. Dok nam u prekidima čitanja i potpisivanja raznoraznih akata i dokumenata odgovara na pitanja, telefon i mobitel ne staju zvoniti, i strpljivi suradnici s terena pristižu s uobičajenim dnevnim izvještajima.

-Ma, nema predaha. Naročito sada. Koliko sam uz mali ekran? Huh, za televiziju, moram i to priznati, nemam vremena. Dobro, to su katkada kasni dokumentarac, ili dnevne informacije, uglavnom iza 10 sati navečer, mogu reći da me relaksira jedna emisija, to je ‘Lud, zbunjen, normalan’. E, ona me naročito opušta. Volim i kvalitetne filmove pogledati, oni me odmaraju, ali lagani filmovi koji u sebi nemaju bilo kakvih stresnih i ‘crnokronikaških’ situacija, nasilja, ne zanimaju me bilo katastrofična događanja po svijetu, poplave, potresi… Volim sve one lijepe stvari, i životne koje neki film donosi. Izlasci? Da, volim i prekrasne izložbe, kada imam vremena otići i na kulturna događanja. U stvari, moj život u onom periodu kada bih se trebao najviše odmarati, hobi bolje reći čak, je da dođem i obiđem sva društvena događanja, u kojima sam prepoznao sebe, što mogu više, u što više navrata. Uglavnom, to je ono kada uživaš u poslu, pa dođeš slušati neko pjevačko društvo, klape, naše KUD-ove, onda tek vidiš što je bogatstvo čovjeka. U tim vrijednostima mogu napuniti svoje baterije, to mi je jako važno, u tome uživam. Ljudi oko mene u dobrom raspoloženju, to mi je u biti najveća inspiracija, tu se najviše mogu odmoriti. Uz to, normalno je da najviše uživam u svom dvorištu, svom vrtu, svojoj bašti, u zelenilu, u cvijeću, pa i nebu kada je kristalno plavo, vedro, uživam u prekrasnom danu, i travi, i ambijentu, i da, to nikako ne smijem zaboraviti, posebno u moru. Njega obožavam – priča.

Kada smo kod Jadrana, naglašava, godišnji odmor provodi na više lokacija…

-Volim putovati, moje destinacije su uvijek bile jug Hrvatske, pogotovo Korčula, ali i Mali i Veli Lošinj. S druge strane volim nekada i zaploviti, po otocima. Da, kako ste i primijetili, otoci su mi broj 1. Međutim, obožavam i obalu, Zadar, Petrčane, a ne želim preskočiti ni Istru i Poreč, tu isto tako uživam. Planove nam je u 2020. pomutila korona jer smo zbog bolesti člana obitelji morali u samoizolaciju, ali na svu sreću sve se dobro završilo- ističe Darinko Dumbović. Zbog Covid kontakta dva tjedna je radio iz kuće, pa se veselio povratku na posao na koji je odmah prionuo uz pridržavanje epidemioloških mjera.

-Volim aktivan odmor, na odmoru posjetiti što više lokacija, obiđem rado one u kojima nisam bio nikada. Trudim se osjetiti autohtonu ponudu, ponijeti neko izvorno iskustvo s nekog područja. Pa onda uspoređujem i gledam može li se nešto dobro iz toga preslikati u našoj Petrinji. I na odmoru razmišljam o svom gradu, kako njega učiniti boljim i ljepšim, privlačnim i našim građanima i turistima. U svakom gradu tražim primjere dobre prakse, skupljam ideje koje bi mogli primijeniti u našem gradu, to je valjda ta ljubav koju nosim za svoj grad, za svoj zavičaj, jer ne mogu otići nikuda, a da ne razmišljam o njemu, kako mu pomoći, i na taj način- otkriva zagledan negdje put petrinjskih ulica, parkova, krovova. A koncerti, sport, općenito rekreacija…

-Vjerni sam navijač petrinjske ‘Mladosti’ i kad god mi posao i obaveze dozvoljavaju odlazim na utakmice, na domaćem terenu ili u gostima. Pratim i druge sportove, posebno hrvanje, naši sjajni petrinjski hrvači su uvijek u vrhu, i rukomet, a opušta me glazba i volim sve vrste glazbe, najviše domaću, Gibonija i Olivera, klapsku ‘pismu’, naravno i izvornu glazbu našeg kraja. Nastojim se kroz fizičku aktivnost i pravilnu prehranu boriti protiv stresa kojeg u mom poslu jako puno ima. Volim ples, a svakodnevno vježbam u svojoj maloj kućnoj teretani i to me posebno veseli. Volim svoj vrt i cvijeće koji održavam i gdje provodimo veliki dio slobodnog vremena, posebno ljeti- nabraja nam.

Dan mu prolazi izuzetno brzo, naglašava:

-I dan i mjesec, i godina. Makar to i ne osjetim kad si zaokupljen poslovima. Tek kad pogledaš unazad, vidiš kako je to brzo prošlo, koliko vremena. Volim svoj posao, dajem u njemu sebe, ali najbolje se osjećam kada dođem doma. Kada su unuci oko mene, vikendima, i napose nedjeljom smo često zajedno, imam veliku obitelj, skupa se opustimo i uživamo. Lijepo se izuzetno osjećam kod brata u Brestu, u prirodnom ambijentu, u jednom starom ljetnikovcu, milina. I zaista, gdje god bio i gdje god pošao i prošao, nigdje mi nije ljepše nego sa svojom obitelji, i to je moja najveća sreća, snaga i moj pokretač. Posao i obaveze gradonačelnika traže veliki i svakodnevni angažman kroz cijeli tjedan, ali sam na to spreman i nije mi teško ništa. Slobodnog vremena je zaista malo, i nastojim ga provesti s najbližima. Njegujemo tradiciju obiteljskog okupljanja na nedjeljnom ručku, vesele me druženja s unucima i kad god je to moguće vrijeme provodim s najmlađima. Cijela se obitelj okuplja i kod moga brata, gdje se uz prekrasnu Kupu družimo na obiteljskim proslavama, a okupe se i prijatelji. Dobra je stvar da kroz posao gradonačelnika susrećem puno ljudi, prisutan sam na različitim kulturnim, vjerskim i sportskim manifestacijama – komentira.

-Kućni ljubimci? Da, imao sam ih, 4-5 prekrasnih pasa, jako puno i mačaka. No, otkada sam sada nešto aktivniji u politici, ne mogu se u cijelosti posvetiti ljubimcima, ali mnoge mačke koje nam dolaze u dvorište, volim nahraniti i igrati se s njima – napominje uz široki osmijeh, da iako u sedmom desetljeću osjeća dijete u sebi. Tako da ne čudi kako je ljubitelj kolača…

-Ne postoji slastica koju ja ne volim, jer volim vrlo slatko, doktor mi zna u šali reći da ne bih trebao toliko i svašta jesti, jer imam viška kilograma. Najviše volim sladoled, sladoleda mogu puno pojesti, bude doma i jako puno različitih kolača, u mladosti su me naučili na krempite i šampite, pa i njih naročito volim. Kad voliš krempitu, šampitu i mađaricu, onda voliš sve lijepo ustvari. Makar, supruga i ja posvećujemo dosta pozornosti zdravoj prehrani, posebno prehrani u koju uključujemo ekološke proizvode našeg kraja – priznaje nam.

A kako se nosi s novim tehnologijama 21. stoljeća…

-Heh, kada je u pitanju tehnološka komunikacija, danas imam dva telefona, jedan dostupan za sve, i drugi žurni. Na mrežama sam od samih početaka, na FB sam nekih osam godina, na ‘whatsappu’ također, brojni sastanci, dogovori, poslovni razgovori, barem pola njih, su mi čak preko društvenih mreža. I sam Grad vodim po timovima, koliko projekata toliko timova, s njima zasebno ili zajednički znam nerijetko održati ‘on line’ komunikacijski sastanak ili preko ‘wtsp’ grupa, tu vrstu komunikacije koristim i razini kontakata s Mjesnim odborima, tako da sve što se dogodi u gradu znam manje više u roku- odmah. Od lampe koja ne svijetli do elementarnih nepogoda. Na isti način komuniciram s komunalnim tvrtkama, gospodarstvenicima, ali i samim građanima- objašnjava nam. Tek, žao mu je što nema više vremena za pročitati novine, ali obavezno prolista tisak koji dobije ujutro u uredu, naročito poprati i pogleda ima li kakva informacija ili novitet kada je u pitanju lokalna samouprava. Obavezno, međutim, prati sve veće, ali i manje, njemu i Gradu bitne, portale, pa se, kaže, može pohvaliti da ima i svoju FB stranicu- Rad za naš grad. Prilično dobro je prihvaćena i vrlo posjećena.

-Imam preko 8.000 pratitelja, na mojoj osobnoj stranici imam maksimalni broj pratitelja, što znači sve skupa oko 13 tisuća. Normalno, s mnogima među njima i izravno komuniciram. Nije mi teško, posebno volim komunicirati s pozitivnim ljudima. Negativnu energiju i sve što osjetim da nije vrijedno komunikacije, ni moje pažnje, jednostavno ignoriram i izbjegavam. Nekako, želim svoju pozitivnu energiju prenijeti na pozitivne ljude, dok s negativnim ljudima ne želim uopće imati posla. Instagram imam, ali ne stignem ga toliko koristiti, i njega sam kao i facebook otvorio odmah među prvima kod nas. U početku sam tu bio i prilično aktivan, ali s vremenom sam zbog zauzetosti to malo zanemario, no pogledam uvijek što ima. Facebook stranicu svoju uređujem sam, a Rad za naš grad s Uredom gradonačelnika, gdje nastojimo s ponosom predstaviti sve djelatnosti i aktivnosti grada. Među pet gradonačelnika sam s najviše fanova, haha – tvrdi Darinko Dumbović, premda preko dva desetljeća prisutan u politici, od gradske do državne politike i Sabora, u kojemu je bio i zastupnik, prije svega obiteljski čovjek, jednostavan, čvrsto na zemlji, pristupačan, realan… (Pero Livajić)