U našem novom serijalu, ‘Drugo lice’, donosimo priče o gradonačelnicima privatno – čime se bave u slobodno vrijeme, koji su im hobiji i interesi, što ih zanima i ispunjava, kako balansiraju poslovni i privatni, obiteljski život. Ovotjedni ‘gost’ nam je gradonačelnik Novske Marin Piletić…

Teško ulazi u stereotip kojim nerijetko i lako ukalupimo nekog političara. Druželjubiv, sa zanimanjem sluša i neposrednošću na prvu osvaja sugovornika.

Marin Piletić rođen je 12. siječnja 1983. u Novskoj, tu je kao vrijedan učenik polazio osnovnu i srednju ekonomsku školu, nakon koje upisuje, a 2008. i završava, studij kroatistike i povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, stekavši naziv profesora hrvatskog jezika i književnosti i povijesti. U Udruzi mladih Novska, osim što je osnivač, obnašao je dužnosti potpredsjednika i tajnika. Nastavnik hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Novska, u razdoblju od 2007. do 2008. godine predsjednik je i Mjesnog odbora Novska. U prosincu 2008. imenovan je na mjesto zamjenika gradonačelnika, a gradonačelnik Novske postaje na izborima 2017., na kojima u prvom krugu, s 53,28 posto glasova pobjeđuje dotadašnjeg gradonačelnika Vladu Klasana.

-Nikad nisam smatrao da funkcija određuje čovjeka, naprotiv. Pokušavam sve vrijeme biti jedinstvena osoba. I jednostavna. S pozitivnim mislima i optimizmom pristupam poslu i obvezama vjerujući da to crpim iz obiteljskog okruženja. A slobodno vrijeme provodim odgajajući i igrajući se s dva sina, zajedno sa suprugom i iznimno nam je dragocjen svaki taj trenutak. Pokušavamo osigurati vrijeme za širu obitelj, prijatelje, dakle, ništa posebno drugačije nego li velika većina – tvrdi nam, dodajući ipak kako posao ili dužnost gradonačelnika teško da se može ostaviti iza nekih uredskih vrata.

-Bilo bi dobro kad bi bilo tako. Odgovornost ovog posla traje tijekom cijelog mandata, vikendom i blagdanima. No, uvijek postoje oaze mira koje vam napune baterije kako biste mogli dalje – naglašava. Na prvom mjestu tu je obitelj, no voli reći da ga i odlično obavljen posao itekako motivira.

-Na žalost mojih suradnika. Oni kao nagradu za uspješan projekt umjesto malo odmora dobiju – novi projekt, haha. Međutim, riječ je ipak o ekipi koja voli raditi ovakav javni posao i realizaciju novih projekata, pa na umor počesto svi zaboravimo. Posljednje pripreme za sjednicu gradskog vijeća dogovarali smo putem whatsapp grupe u 23 sata, uz isprike onima koji su već zaspali- otkriva.

Kako se rješava stresa?

-Osobno mi je najdraže kad mi stariji sin kaže: „Ostavi to, tata. To nije važno, dođi se igrati kad te djeca zovu!“. Tada više nema stresa. Ali, najbolja je prevencija stresa dobra radna atmosfera. Pokušavam uvijek stvoriti pozitivno ozračje kako bi i ponekad teške odluke bilo lakše donijeti. Nije da mi uvijek uspijeva, no vjerujem da je ta pozitivna atmosfera puno češća. Vremena u kojima trenutno živimo donijela su nam nove izazove koje treba prihvatiti i čim prije donositi odluke i povlačiti brze poteze, što je opet bolje od ne činiti ništa – ispravno rezonira. A kako se, i čime, opušta, kada dođe obitelji doma iz ureda…

-I supruga i ja smo bibliofili, pa nekako to pokušavamo prenijeti i na djecu. Čitamo priče, izmišljamo ih, posegnemo za knjigom i samo za svoj gušt. Često boravimo i u prirodi, šetajući po šumi, uz jezero, a obavezno moramo sjesti i na bicikl kada to stariji sin zatraži – priča nam. Sportom se nikada nije aktivno bavio, no rekreativno trčanje mu je u posljednje vrijeme jedna od dražih aktivnosti. I godišnji odmor iskoristio se ljetos brzinski u tenisicama, napominje, naravno ne bez ponosa, za postavljanje nekih novih osobnih rekorda.

-Uz suprugu, u posljednje vrijeme se trčanjem bavi i dio prijatelja pa nikako nije rijetkost da me natjeraju prijaviti se na pojedine utrke po Hrvatskoj, baš tako je i bilo i za ovogodišnji Grawe noćni maraton, a pozitivan test na Covid-19 spriječio me u sudjelovanju na tom i nekim maratonima – upoznaje nas.

Kada ne trči, i kada ne radi, kod kuće radi televizija…

-Teško mi je reći koliko vremena provodim uz mali ekran. Obično Tv radi, a najčešće su na programu crtani filmovi. Ipak, u večernjim satima svakako volim pogledati dobru seriju na HBO-u ili Netflixu. Najčešće su to povijesne ili SF serije, ali nađe se i vremena za kakav dokumentarac. No, vikendom, umjesto televizije, rade zvučnici tako da je to vrijeme za pravljenje ručka i slušanje glazbe, a ne pitajte me tko što tu radi!  Čitanje knjiga je s druge strane, međutim, zajednička aktivnost svih u obitelji. Osim čitanja, gotovo kao hobi je i nabavljanje knjiga za obiteljsku knjižnicu. Teško bih mogao izdvojiti najbolju knjigu, ali svakako mogu preporučiti one koje volim čitati i po nekoliko puta ili koje sam nedavno pročitao. Jedna od boljih knjiga koje sam s guštom pročitao je Blijedi jahač – kako je španjolska groznica 1918. promijenila svijet novinarke Laure Spinney. Više nego odlična knjiga koja na vrlo pristupačan način približava svijet nakon završetka Prvog svjetskog rata i pojave španjolske gripe, i tada su postavljeni okviri za – novo normalno. Za one u samoizolaciji preporučam Olgu Tokarczuk i njene Knjige Jakubove, s tim opsežnim i vrlo zanimljivim romanom poljske nobelovke bavio sam se tijekom ljetnih praznika. E, da, nije mi možda najdraža, ali svakako sam je dosad najviše puta pročitao. Riječ je o Krležinom remek-djelu Na rubu pameti. A za nasmijati se i uživati u hrvatskoj dijalektologiji više nego posluže i njegove Balade Petrice Kerempuha. Što se tiče kazališta i kina moram reći da ne stignem u njih onoliko često koliko bih htio – tvrdi Marin Piletić. No, za prijatelje uvijek mora biti vremena.

-Najčešće su to danas druženja na rođendanima, najviše dječjima, godišnjicama braka ili na zajedničkim godišnjim odmorima. Ovisno o tome gdje ih provedemo. Najčešće u Novskoj, prilika je to za konačno cjelodnevno druženje s obitelji, posjet rodbini, druženja s prijateljima, ali i za dio obveza koji se održavaju i vikendima. Godišnji odmor najčešće provodim u Lovreću, mjestu u Dalmatinskoj zagori, rodnom mjestu moje majke, tu naročito uživam. More je blizu, priroda i krajobraz Imotske krajine prekrasni, arhitektura još pretežno kamenita, noći ugodnije za spavanje nego li uz more, a i blizu su gradovi Imotski, Sinj, Makarska, Omiš i Split koje volimo onda rado posjetiti – otkriva nam. A koliko ostane vremena za obitelj, obiteljska okupljanja…

-Kada su obiteljska druženja organizirana onda su prioritet u kalendaru. Tu uopće nema spora ni opravdanja za nesudjelovanje – ističe i priznaje kako bi želio kućnu zajednicu proširiti za – kućnog ljubimca.

-S obzirom da nismo uvijek kod kuće, zasad još nemamo nekoga takvoga. Istina, stariji sin je pokušao brinuti o ‘smrdljivom martinu’, no to nije dugo trajalo. Volio bih imati psa, ali čekam da to zatraže djeca i da onda ona biraju – priča Josipov i Bornin tata.

Koji potomcima, možda, najviše zavidi na slasticama. Ili i ne, ipak…

-Najdražim slasticama smatram medenjake i marcipan. Jedna baka je uvijek pekla i sušila medenjake, a druga uvijek donosila iz Njemačke čokolade i bombone, među njima uvijek i marcipan. Kušanje tih slastica me uvijek podsjeti na lijepe trenutke djetinjstva. No, nema ništa protiv modernijih varijanti deserta, posebice kad se supruga Kaća uhvati u koštac s novim receptima. U posljednje vrijeme Radina torta je među najtraženijima na obiteljskim feštama – uvjerava nas.  I vraća na samom kraju – na početak.

-Pitali ste me kako mi, naposljetku, u nekom prosjeku, prođe dan nakon napornog posla. Hm, nekog prosjeka baš i nema. Kasni ručak, malo igranja s djecom, košnja trave u dvorištu, i kad djeca zaspu red čitanja. Pa red Tv serije ili filma. Večeru pokušavam izbjeći. Nekad i uspijem, zaista… (Pero Livajić, foto: Memory Lane studio)