U našem serijalu ‘Drugo lice’ donosimo priče o gradonačelnicima privatno – čime se bave u slobodno vrijeme, koji su im hobiji i interesi, što ih zanima i ispunjava, kako balansiraju poslovni i privatni, obiteljski život. Ovotjedni gost nam je gradonačelnik Knina Marko Jelić…
Potrajalo je dogovaranje za kratki razgovor o životu izvan ureda, novinara i političara. Ustvari, ispravljamo se odmah, ne političara, nego – gradonačelnika.
-Nije vam to isto, makar nažalost tako često ispada – pojašnjava nam prvi čovjek Knina.
Trebala je proći svečana – koliko-toliko u aktualnim epidemiološkim uvjetima, 25. obljetnica Oluje, onda se rasplamsala i pandemija, taman da zamalo otkažemo ili prolongiramo pričicu za neka druga i bezbrižnija vremena. Ipak…
-Nazovite u petak. Evo, u dnevniku imam slobodno u 11 – zakazuje termin, uz ispriku, ugodan glas iz slušalice telefona. Poučeni iskustvom, naravno kako smo mislili i bili uvjereni da će se petak pretvoriti u ponedjeljak, pa onda u “idući tjedan” i “početkom mjeseca”. Mobitel je zazvonio nama. U petak, u 11:00.
– Obećao sam! – da je samo i to, dostatno bi govorilo o karakteru sugovornika.
Marko Jelić (44), Kninjanin, “fetivi”, rekli bi Dalmatinci, rodio se 15. ožujka 1976., prvi je nestranački gradonačelnik u povijesti Knina. Izabran je na izborima 2017., na kojima je u drugom krugu pobijedio HDZ-ovu kandidatkinju, bivšu gradonačelnicu Josipu Rimac. Doktor molekularne biologije i bivši dekan veleučilišta “Marko Marulić”, završio je upravo molekularnu biologiju na PMF-u u Zagrebu, a 2000. otišao na sveučilište Christian Albrecht, u Kiel, Njemačka, kod profesora Jurgena Solla. Nakon toga se 2002. zajedno s cijelom grupom prebacio u Muenchen na jedno iz reda najboljih sveučilišta u svijetu, 48. po rangu, Ludwig Maximillian. Na biološki fakultet, na kojemu je i obranio doktorat.
U Hrvatsku se vratio krajem listopada 2003. Godinu dana je bio bez posla, a onda ga je bivši kninski gradonačelnik Vinko Marić pozvao da se uključi u rad Centra za poduzetništvo na kojem je postao viši savjetnik za nove tehnologije, potom osnivač i bivši dekan veleučilišta Marka Marulića.
-Veleučilište u Kninu je moje peto dijete, posvetio sam mu puno vremena i truda, i najbolje godine života. U vrijeme mog dekanskog mandata, puno više nego mojim izravnim potomcima. Zajedno s timom ljudi koji su me podupirali i pratili, uspjeli smo postići da je Veleučilište 2011. u redovitom akreditacijskom postupku proglašeno najboljim u Hrvatskoj za tu godinu – istaći će to više puta.
Normalno, ne bez ponosa. Kao što će nam isto tako reći s puno ponosa:
-Oženjen sam, otac četiri predivne kćeri – otkriva, sa suprugom Nadanom, koja je profesorica njemačkog jezika i povjesničarka umjetnosti, u braku je dobio – Mariju (22), Luciju Terezu (18), Petru Leu (12) i Kaju Anteu (8). Strastveni je lovac i planinar, a za planinu Dinaru koju toliko voli kaže da mu je – ljubavnica.
U biografiji pronalazimo kako je nakon tadašnje OŠ Veljka Vlahovića, srednju školu polazio u ratnom Zadru, gdje su njegovi 1992. prognani, završio tu Gimnaziju Jurja Barakovića, u Parku Vladimira Nazora. Vodio je i Visoku školu za menadžment i dizajn “ASPIRA”, bio Predsjednik vijeća veleučilišta i visokih škola RH. Na Veleučilištu predaje i dan danas. Uz posao u Ulici dr.Franje Tuđmana 2.
No, tko je Marko Jelić izvan profesionalnih obveza i radnog vremena…
-Prije svega sam otac, suprug, brat, sin, unuk, ujak. To su mi one temeljne obiteljske vrijednosti. A onda sam i vinogradar, i vinar, malo se bavim s tim. I lovac. Slobodno vrijeme provodim u vinogradu , u vrtu, u lovu, u streljaštvu, naravno kad nisam s obitelji. Nastojim nabrojano uskladiti s gradonačelničkim obvezama, a kako – ne znam ni sam. Gradonačelnički posao zaista uzima jako puno vremena. Tako da, pokušavam balansirati. Ja sam volonter gradonačelnik, zaposlenik sam Veleučilišta, nastavnik, radim svoj profesorski i znanstveni posao, redovno objavljujem radove i držim redovito nastavu – priča nam.
Predaje na tri kolegija koja su temeljna biološka, a to su, tumači, redom – biologija, biokemija, zaštita okoliša, tu su i lovstvo i uvod u fiziologiju bilja…
-Uspješno održavam nastavu, studenti su zadovoljni, to mi je nešto što mi je jako važno, mislim da to radim na razini koja bi trebala biti, iako bih ja volio da je to još i bolje, naravno, no nisam nezadovoljan – komentira.
Notes s dnevnim planom mu je pun upisanih satnica. Doslovno- pretrpan. Ima li u bilježnici i rasporeda za gradonačelnika? Ima, i unutra i – doma.
-Hah, gradonačelnik sam 24 sata. Praktički, nema odmora. Uvijek je taj posao prisutan. Moja se obitelj naučila na to, i pomaže,čak. Pa ako uoče negdje nešto, neke nedostatke, što treba ispraviti, ili imaju neki prijedlog, oni to meni i prenesu, daju poneki savjet, i prijatelji također, uključeni su svi… Mislim, gradonačelnik sam non-stop, tu nema prestanka, pauziranja, nema osmosatnoga radnog vremena – tvrdi nam. A kako se rješava stresa…
-U planini i vinogradu, to me opušta, zato tu i idem, i uživam. Rekreacija? Da i to, ali više ništa, osim šetnje u prirodi zbog zdravlja. Prestao sam se baviti aktivno sportom, prije sam igrao košarku, rekreativno, istina. Kad je rat počeo bio sam u tome dosta dobar, promijenili su mi se u međuvremenu prioriteti. Slabo pratim sportska događanja. U načelu sam vam tip koji voli sudjelovati, a ne gledati. Izuzetno cijenim biciklizam. Kod nas u Kninu je razvijen, imamo odličan klub, to je MTB i trekking biciklizam, on povećava svijest prema prirodi, i zdrav je način bavljenja sportskim aktivnostima. Košarkom sam se prestao baviti jer su me počeli boljeti jako zglobovi i koljena, rekao sam sebi da moram odabrati hoću li patiti ili se preusmjeriti da ne nastradam- uz smijeh otkriva.
-Ranije sam, dok sam bio na doktoratu u Njemačkoj, svaki dan vozio biciklu 25 kilometara, išao sam biciklom na posao i kući s posla. Imam i danas puno volje, ali nažalost to iziskuje dosta vremena, koje nažalost brzo curi, i teško sebi nalazim, zbog drugih obveza kojima sam okupiran – kazuje nam.
Uz mali ekran provodi dnevno 3-4 sata. Kasno noću, u načelu, gleda serije i 3. i 4. program HRT-a. Najviše budući da tamo zna biti emisija iz kulture, neki dobar koncert klasične glazbe koju posebno voli, zatim i znanstvenih emisija…
-I Tv serije kriminalističke volim… Naročito CSI, upravo jer ima poprilično znanstvenih elemenata, iz meni bliskog područja, zastupljena je i forenzika. Često su epizode vezane uz neke molekularno biološke metode, pa mi je to dosta i razumljivo, a volim pogledati nešto u čemu se može pronaći i što je i intelektualno izazovno…- naglašava. Društvene mreže ne voli, ali i ne izbjegava.
-FB koristim, preko WhatsApp-a ispitujem studente, putem skypea držim predavanja, to je nešto što koristim svakodnevno, ali nastojim da mi ne postane preokupacija. Twitter isto, instagram nemam, volim pročitati neke knjige na internetu, premda imamo vrlo bogatu biblioteku doma. Brže i jednostavnije mi je prolistati na elektronskom mediju, puno lakše prolazim što me zanima, ne moram se dizati, tražiti po policama knjigu koja mi treba. Novine i portale slabo, ustvari sve manje i manje pratim. Nekako, čovjek se izgubi u tome svemu što se objavljuje, a da bi bio uspješan, učinio i napravio nešto u svom okruženju mora se fokusirati na sebe, na ono što želi postići, iako je, naravno, dobro, iznimno važno, vidjeti dobre primjere u susjedstvu… -nabraja nam.
I knjige čita puno manje nego prije, kada je kao mlađi čitao mjesečno po pet, šest i više njih, sada ne stigne toliko, ali i dalje kvalitetno štivo vrlo rado pročita.
-Nekada me uhvati snažna volja, onda uzmem dvije, tri zaredom, u kratkom roku, no definitivno puno oskudnije naspram onoga što je bilo davnih dana… Tematika, uglavnom znanstvena, ali čitam i standardnu beletristiku, poeziju, često su dakle u pitanju stručne knjige, volim filozofiju, i povijest, to su nekako moji interesi, povijest je uostalom učiteljica života. Nisam veliki ljubitelj kazališta, moram priznati u načelu ga i izbjegavam, jer je za mene statično, u kino ne idem, vrlo rijetko, prije kada sam bio student i to sam često odlazio, i jedno i drugo, danas sve imate na internetru, tako da… Knjiga imam jako puno dragih, ne znam koju bih izdvojio, možda je lakše autore nabrojati, Dostojevskog, zato što je zaista izvrstan pisac života, unutarnje borbe, a volim i naše književnike, Matoša i Ujevića, to je neki standard. Tu dolazi i Aralica, volim i srpskog književnika Miroslava Miku Antića – diktira nam. Premda veliko platno nije u fokusu, sedma umjetnost nipošto nije i nepoznanica.
Najdražim filmom izdvaja 300 Spartanaca, klasična mu je najdraža glazba, voli, tvrdi, harmoniju nota i života. I klape, buduću su naš autohtoni domaći žanr.
-I druženje s prijateljima, kada uhvatim vremena, mahom u lovu, tjedno nađem sat dva, da popijemo piće, porazgovaramo, razmijenimo mišljenja. Imam grupu ljudi s kojima se volim družiti na večerama, obiteljskih prijatelja, a imam i jako široku obitelj, dvije sestre, i šest nećaka, majku i baku, družimo se i tu svi skupa. Nakon 4 godine sam ove napokon uzeo i sedam radnih dana slobodno, bili smo u gradu, dva tri puta otišli na more, odmor shvaćam da nisam dužan doći na posao, osjećaj da možete ostati doma na kauču ležati ujutro je stvarno neprocjenjiv, nenadmašan. Haha. Pa onda, ako vam se da dignuti se, ili nešto pročitati da nije obaveza. Najviše ljeti idemo u Žaborić kod Šibenika, tek na jedan dan, volim spavati u svom krevetu, to mi je važno i ne smetati drugima – priznaje nam. Društvo im prave tri ključna kućna ljubimca:
-Imam i tri psa, posvaskog goniča, mješanku hrvatskog ovčara i ne znam čega, i labradora retrivera. Nerazdvojan su dio kućanstva. Obiteljska okupljanja su kod mene česta, makar najčešće i ona prigodna, ali kad god imamo priliku, za rođendana, Božića, Uskrsa, krizmi, krštenja, a hvala Bogu toga kod nas ne manjka, imamo zajedno desetoro djece, mojih i sestara – napominje nam.
Optimističan po prirodi, volio bi to prenjeti na lokalnu zajednicu, da ljudi ne osjećaju apatiju, vlastitu nemoć, to je ono što stalno naglašava…
-Da, da je važno ukinuti apatiju, pesimizam, barem dokinuti, na neki način umanjiti, jer ljudi kada se osjećaju nemoćni, kada vide da ne utječu na svijet oko sebe, ne žele niti živjeti u toj sredini, to nije karakteristično ljudskom biću, ako ne može doći do izražaja, zbog nepodobnosti, nepotizma, ili klijentalizma, onda odluči otići. A gradovi umiru onda kada u njima više ne žive ljudi, kada na njihovim ulicama, u parkovima i školama ne obitavaju djeca- zaključit će Dr.sc.Marko Jelić, po profesiji molekularni biolog, gradonačelnik Knina. (Pero Livajić)
