Najbolje stoje veliki gradovi koji su i inače u top deset gradova po financijskoj snazi – Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Pula, Veliku Gorica, Dubrovnik, Varaždin i Karlovac
Porezna autonomija gradova u Hrvatskoj je ograničena. Gradovi uglavnom ne mogu samostalno utvrđivati porezne stope i osnovice, određivati kako potrošiti prikupljena javna sredstva te pružati javne usluge građanima koji žive u lokalnoj zajednici, a samo je mali broj sposoban bez pomoći središnje države podmirivati postojeću razinu javnih usluga stanovnicima i poduzetnicima te upravljati svojim razvojem – zaključak je najnovijeg istraživanja zagrebačkog Ekonomskog instituta kojeg potpisuje bivša ravnateljica instituta i ministrica uprave u Vladi Tihomira Oreškovića Dubravka Jurlina Alibegović.
Analiza je obuhvatila svih 128 gradova u Hrvatskoj, za koje je izračunat indeks porezne autonomije nakon početka decentralizacije u Hrvatskoj, odnosno u razdoblju od 2002. do 2016. Fiskalna autonomiju definirana je, pak, kao sposobnost lokalne jedinice da utvrđuje porezne stope i porezne osnovice bez vanjskog utjecaja, kako bi samostalno odredila kako potrošiti te prihode, kao i sposobnost pružanja razine usluga koje zahtijevaju građani te lokalne jedinice.
Rezultati pokazuju da hrvatski gradovi imaju razmjerno nisku razinu porezne autonomije, a jedini izuzetak bio je u razdoblju od 2010. do 2014. godine, kada je indeks porezne autonomije rastao i bio iznad 54, dok je u 2016. godini ponovno pao te je iznosio 41,36 bodova.
Najbolje, pak, stoje veliki gradovi koji su i inače u top deset gradova po financijskoj snazi – Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Pula, Veliku Gorica, Dubrovnik, Varaždin i Karlovac.
Što se tiče Grada Zagreba, njegov je indeks porezne autonomije tijekom cijelog analiziranog razdoblja najviši, bio je 2002. 16,9, a svih ostalih gradova 14,5. To ne treba čuditi zbog statusa koji Grad Zagreb ima, istovremeno je grad i županija i ostvaruje najveći udio u porezu na dohodak te ima najvišu stopu prireza porezu na dohodak. Indeks porezne autonomije Grada Zagreba povećavao se tijekom analiziranog razdoblja te je 2016. godine iznosio 21,6, a za ostalih 127 gradova 19,8. To znači da tijekom analiziranog razdoblja postoji trend visokog indeksa fiskalne autonomije Zagreba, koji je, osim u razdoblju 2004.–2008., kontinuirano veći od svih ostalih gradova zajedno, ističe autorica.
Istraživanje pokazuje i da je u većini gradova porezna autonomija u odnosu na 2002. godinu narasla, pa su tako 2002. godine 64 grada bila u razredu od 0,00 do 0,05 indeksa porezne autonomije, a u 2016. se broj smanjio na 44. U svim ostalim razredima je tijekom vremena došlo do porasta broja gradova, a samo je Grad Zagreb ostao u razredu s više od tri indeksa porezne autonomije.
‘Posljednjih desetljeća mnoge europske države nastoje ojačati autonomiju jedinica lokalne i regionalne samouprave. Od 1990-ih do danas porasla je autonomija lokalnih jedinica u većini europskih država, pa i na jugoistoku Europe. No, rezultati istraživanja o poreznoj autonomiji hrvatskih gradova pokazuju da je ona ograničena te da, u usporedbi s razvijenim europskim državama, Hrvatska ima srednji stupanj porezne autonomije”, ističe Jurlina Alibegović u studiji.
Upozorava i da gradovi uglavnom ne mogu samostalno utvrđivati porezne stope i osnovice, određivati kako potrošiti prikupljena javna sredstva te pružati usluge građanima koji žive u lokalnoj zajednici. S obzirom da više od polovice – 58,9 posto prihoda gradova čine porezni prihodi, odnosno prihodi od poreza na dohodak, autonomija se uglavnom svodi na uvođenje i visinu prireza. Dubravka Jurlina Alibegović ističe kako se, pak, prirez ne koristi u dovoljnoj mjeri, jer ga nije uvelo 43 posto općina i gradova, dok je njih 70 uvelo zakonom propisani maksimalni iznos prireza.
Autorica zaključuje kako nije logično da sve općine, gradovi, veliki gradovi i Grad Zagreb imaju skoro u potpunosti iste zadatke i izvore financiranja, a da su im kapaciteti toliko različiti. ‘Stoga bi bilo logično utvrditi različitu razinu obveznih nadležnosti lokalnim jedinicama ovisno o njihovoj veličini i snazi na temelju jasnih kriterija vodeći računa da se u svim lokalnim zajednicama može dobiti podjednaka razina kvalitete javnih usluga uz razumne troškove. Pri tome ne treba zanemariti mogućnost koja postoji u razvijenim europskim demokracijama da su u malim općinama općinski načelnici volonteri, uspješni poslovni ljudi koji efikasno upravljaju svojom općinom’, zaključuje u svojoj analizi Dubravka Jurlina Alibegović. (gradonačelnik.hr)
