U našem serijalu ‘Drugo lice’ donosimo priče o gradonačelnicima privatno – čime se bave u slobodno vrijeme, koji su im hobiji i interesi, što ih zanima i ispunjava, kako balansiraju poslovni i privatni, obiteljski život. Ovotjedna ‘gošća’ nam je gradonačelnica Ozlja Gordana Lipšinić…

Uspješna poslovna žena i gradonačelnica Ozlja. Iako nam bon-ton nalaže da se ljepši spol to ne pita, Gordana Lipšinić uz široki osmijeh će odmah sama istaći kako se rodila 1960. godine, budući da mladoliko lice ispred nas to zaista baš ničim ne otkriva. Prije stupanja na gradonačelničku dužnost imala je uspješnu poslovnu karijeru koju je provela na čelnim mjestima nekadašnjeg SDK-a i uprave prihoda nekoliko privatnih tvrtki. Neposredno prije nego što će postati gradonačelnica, ponosna magistrica ekonomije bila je u Erste banci direktorica Savjetodavnog centra.

-Ma, Gordana je prije svega supruga, majka petero djece i baka četvero unučadi. Po struci ekonomistica, diplomirala u rekordnom roku ekonomiju 1982. i nakon toga struku potvrdila znanstvenim magisterijem s područja financija. Cijeli radni vijek nastojim se dodatno usavršavati i ne propuštam niti jednu priliku za učenje, bilo iz struke ili područja koja pomažu osobi u osobnom razvoju – kaže nam. A ono, prilično rijetko, slobodno vrijeme najviše voli provoditi sa svojim najbližima. Uz brojnu najužu obitelj tu su još, nabraja, obitelji njenih brata i sestre, kao i obitelj suprugovog brata. Uglavnom, kad se sretnu, i to u užem krugu, za obaviti ručak, veselo otkriva, treba im barem 30-ak sjedećih mjesta.

-Kako spajam posao gradonačelnice s privatnim obavezama? Vjerojatno je sretna okolnost činjenica da sam gradonačelnica postala u vrijeme kada su djeca postala odrasli ljudi. Najmlađa Magda, tada je imala 13, Jana je bila gimnazijalka, a Ivana, naša udomljena kći, bila je u srednjoj školi i već su sve tri djevojke bile prilično samostalna i odgovorna čeljad. Najstarija Dora i sin Luka već su bili i završili svoje školovanje, Dora je liječnica, specijalistica urologije, a Luka je završio arhitekturu. Presretna sam. Dora je udana i ima dvoje djece, Vidu i Luku, sjajne školarce, a zanimljivo je da je Dora diplomirala u Zagrebu pa onda, nažalost, kao i mnogi drugi liječnici, odlučila potražiti sreću u susjednoj Austriji. Radi u Grazu, u Pokrajinskoj bolnici, i razvija karijeru uspješne urologinje, i najvažnije na kraju svima nama, jako je zadovoljna- tvrdi Lipšinić, i nastavlja:

-Luka je diplomirao arhitekturu upravo u Grazu, ali se vratio natrag u Hrvatsku i radi s ocem u privatnom Projektnom birou ACM, u Karlovcu. Ivana je došla k nama na kraju trećeg razreda Osnovne škole, završila je srednju školu za fotografa, udala se i također ima dvoje djece, dok su Jana i Magda završile Gimnaziju u Karlovcu. Jana je taman diplomirala na medicini, tako da imamo i drugu doktoricu u obitelji. Magda je pak krenula stopama brata i sada je na drugoj godini studija arhitekture u Grazu. Izuzetno je sretna sa svojim izborom i kaže da se i ona po završetku vraća u Hrvatsku, treba netko pomoći ocu i bratu u uredu. Naravno, vjerujemo joj i veselimo se tom danu. Kao obitelj, sretni smo i ponosni što je naša Ivana, udomljena kao djevojčica s 10 godina, izrasla u mladu ženu, ima dragog supruga i već je brižna majka Ive i Leona – priča nam Gordana, ne bez ponosa. Voljela bi reći da posao ne nosi doma, međutim to nije tako, naglašava.

-Nitko me, normalno, na to ne tjera. Ovo što radim doživljavam kao poslanje više nego kao posao, a onda je prirodno da sam u njega duboko uronjena i da ga živim i doslovno 24 sata. To je jednostavno dio moje osobnosti, onome što radim dajem se u potpunosti i – u tome uživam. Također mislim, uvjerena sam, kako bez potpune posvećenosti poslu „za javno dobro“, ne bi uopće bilo niti pošteno u njemu ostati – rezonira „prva dama“ Ozlja.

I pojašnjava:

-Na mjesto gradonačelnice došla sam nakon pune 31 godine, rekli bi, realnog biznisa. Zadnji posao, direktorica savjetodavnog centra Erste banke u Karlovcu, trebao je biti „kruna“ moje karijere, tako sam mislila! Izvrsni rezultati u poslu, odlična primanja- značajno bolja od primanja gradonačelnice, haha, „status“, što god to značilo, a onda je život – odnosno ljudi koji su vjerovali da mogu pokrenuti neki „bolji Ozalj“-  stavio pred mene novi izazov! Imala sam brigu zbog uzrečice da „vlast kvari ljude“, a iskustvo u dva mandata mi potvrđuje kako je ta uzrečica jako, jako ozbiljna. Naime, upravljati gradom potencijalno vas stavlja u poziciju da je ne koristite optimalno, na korist svih građana, a ja nikako nisam željela da se to i takvo što meni dogodi. O odluci prihvatiti ili ne prihvatiti novi izazov u životu ozbiljno sam i otvoreno razgovarala prije svega sa svojom obitelji. Sjećam se kako su me suprug i najstarija kći poticali govoreći kako vjeruju da se to meni nipošto ne može dogoditi jer sam u svakom smislu realizirana osoba, kao žena, majka, stručnjak, i ne ulazim proračunato u politiku radi ostvarivanja neispunjenih osobnih ambicija. Uistinu, sretna sam što me pozicija koju obnašam nije ni malo promijenila i vjerujem da tako misle svi koji me poznaju. Zaslugu za to ponajprije dugujem mojoj obitelji koja mi je u svemu podstrek, pomoć, utočište, moja sigurna luka – napominje Lipšinić. Posao joj, priznaje nam, ostavlja vrlo malo slobodnog vremena, ali to malo zna kvalitetno iskoristiti. Sa suprugom, s djecom, unucima, prijateljima „puni baterije“ kada se ukaže slobodan vikend, a onda napokon u pravom smislu uživa…

-Da! Dio vikenda ode na fizički odmor, volim tada duže i odspavati, okupe se djeca, napravi neki izlet u prirodu, na neko lijepo zbivanje, tipa izložbe ili koncerta, napravi se nešto i oko kuće, kao uređenje dvorišta, cvjetnjaka, malog vrta… A usput, potpisujem i nadalje uobičajenu shemu, ljeti godišnji, zimi tjedan dana skijanja. Ljetni godišnji odmor uglavnom provodimo u Crikvenici, jer smo tu u neka „sretna vremena“ kupili malu staru kuću, iz 1892.(!), a koju smo nakon 20 godina, 2-3 godine prije nego ću postati gradonačelnica,  uspjeli srediti pa je sada barem u dijelu primjerena za boravak u sva godišnja doba. Volimo putovati i jako mi se sviđa i istinita je i definicija našeg župnika, gospodina Jakovčića, koji potiče i uči ljude da su „putovanja najbrža, najjeftinija i najbolja škola“. Tako smo i mi našu djecu učili i poticali, u najranijoj dobi smo ih „vukli“ sa sobom, da kad god mogu negdje otputuju, nešto vide, upoznaju druge ljude, kulture, neki drugi običaj. I sada to rade često, samostalno ili s prijateljima, a mi im u tome pomažemo i ponosni smo na taj njihov izbor – kazuje nam.

Rekreativnim aktivnostima se rado odaziva, makar…

-Nisam neki fan sportskih događanja ali volim pogledati utakmice nacionalnih timova, to mi je super, istinska doza adrenalina! Djeca su zaljubljena u biciklizam i poduzimaju ture od kojih se mi stariji „smrznemo“, skočiti do Varaždina, iz Zagreba do Ozlja, ili vlakom u Osijek, a biciklima u Zagreb natrag, hah… Nadam se da ću uskoro krenuti ponovno na redovitu tjednu rekreaciju, jer mi je izuzetno godila i tijelu i duhu. Do tada su na redu tek kompenzacije, duga brza hodanja u okolišu, uz Kupu, dva-tri puta tjedno sa suprugom, uglavnom već po noći, kad uspijemo doći doma. Umalo to zaboravih, jako volimo suprug i ja plesati, no i provesti vrijeme u društvu prijatelja, aktivni, lutajući po šumi u dugim šetnjama po prekrasnoj ozaljskoj okolici. Volim skijanje, pa iako se moj suprug Stjepan, Štef, zbog toga jako brine i kaže da to više nije za nas, kao „stari smo“, što ne priznajem, ja još ne želim odustati. Volim i kad se okupe susjede iz sela i kada napravimo akciju oko češnjaka, pomažući susjedi Katarini, koja uzgaja „mili mali česn“ i napravila je prekrasnu priču od običnog češnjaka. Ponosna sam na nju i sve druge susjede koji se bave uzgojem povrća i tako dopunjavaju kućni proračun– otkriva i komentira.

A kako protječe dan doma…

-Prebrzo! Pomalo sam postala ovisnik o vijestima; brzinsko čitanje na internetu, čitanje novina na večer kad dođem doma, pogledam drugi Dnevnik, Otvoreno, treći Dnevnik. Iznimno volim dokumentarce; sjajan način upoznavanja Svijeta iz dnevnog boravka. Održavam i svoj Facebook profil „I dalje zajedno“ kako bih bila u kontaktu sa širim krugom ljudi, to je zapravo radi posla. Privatno ne preferiram takav način komunikacije i „inflaciju prijateljstava“, uvijek sam radije za direktan kontakt i druženja, ma koliko rijetko i malo za to imala priliku uz postojeći posao, gledati se oči u oči dok s nekim pričam. Preko tjedna, ono što ostane od dana je jako malo, koji sat za zajednički obrok, slušanje i listanje vijesti i čitanje materijala za koje nemam vremena na poslu pa to radije napravim kod kuće u miru. Dan završavam uz knjigu prije spavanja, bez obzira liježem li u ponoć, dva ili tri u jutro, i- u pravilu imam u isto vrijeme u čitanju po dvije knjige, pa kako sam koji dan raspoložena. Upravo mi pažnju krade naslov „Do kraja zemlje“, autora Davida Grossmana, sjajan antiratni roman, Volim sa suprugom pogledati i neki dobar film, i to je obično u „sitnim satima“- također nam otkriva. I da…

-„Moje pjesme, moji snovi“ mi je među najdražima i volim reći da bi taj film trebalo receptom propisati obiteljima, roditeljima da gledaju zajedno s malenima. U istu kategoriju spada i dječji film „Družba Pere Kvržice“, a još su mnogi filmovi kojima zaboravljam imena, ali mi ostavljaju trag svojom poukom i porukama. Volim i dobru glazbu, od izvorne etno glazbe, popa i rocka, do ozbiljnih tema. Naša su sva djeca išla u Glazbenu školu Karlovac, cure su završile osnovnu glazbenu, Dora i Jana klavir, Magda flautu, a Luka je zastao negdje pred kraj, međutim samostalno je naučio solidno prebirati po gitari. Magda pjeva u klapi Graz, nastupaju na koncertima, snimili su CD, a moj „doseg“ u pjesmi je crkveni zbor Župe Svetog Vida. Mogli bi sastaviti neki zgodan kućni bend, čini se, haha. Tko zna, možda… – nabraja i čak onako uzgred najavljuje Gordana.

Da bi joj pomogli u obavljanju dužnosti obitelj je preuzela većinu kućanskih poslova, tako da je suprug „sa šest banki“ otkrio talent za kuhara, jednako i najmlađa Magda, pa svi naročito hvale njegove fantastične „ćušpajze“ i njene slastice, na to su nas i naviknuli sada…

Iako je “šefica” u svom gradu, na taj način se nikad ne ophodi prema svojim suradnicima. Niti se takvom doživljava.

-Obožavam raditi s ljudima i zato mi ovaj posao, uz sve probleme koje povremeno nosi, pričanja veliko zadovoljstvo. Velika je privilegija baviti se javnim poslom i usmjeravati razvoj svoje zajednice, tepam si – „u smjeru održivog razvoja“. Uspješno spajati ozbiljne teme i projekte, infrastrukturu s onima „bez kojih se može“, kako kažu neki, veliki je zadatak i izazov. Tvrdim da moramo paralelno bdjeti nad gospodarstvom, komunalijama, predškolskim odgojem, obrazovanjem, zdravstvom, socijalom,… ali, ne smijemo niti na trenutak zaboraviti niti manje brinuti o kulturi, umjetnosti, očuvanju okoliša, razvoju sadržaja i poticajnog okruženja za mlade, poticati izvrsnost i inovaciju,… baš sve to stvara i čini puninu života! – zaključuje gradonačelnica. (Pero Livajić)