Svi gradovi imaju slične probleme, ali rješenja ne mogu biti ista za sve – svaka gradska uprava mora u strateškom planiranju pronaći svoje adute i niše kako bi postali privlačno mjesto za život
Na kraju smo mandata aktualnih lokalnih vlasti tijekom kojega su samo gradovi, pokazuju naše proračunske analize, iz EU fondova povukli preko milijardu eura, gotovo trostruko više nego u prethodnom mandatu i s tim novcima izgradili jako puno nove infrastrukture, škola, vrtića, aglomeracija, poduzetničkih centara… To sve zvuči i izgleda više nego fantastično, no stručnjakinja za EU fondove, članica Uprave i voditeljica odjela priprema projekta javnog sektora u konzultantskoj tvrtki IMPULS savjetovanje Ivana Novoselec upozorava da nije sve baš tako sjajno i da u ovom mega povlačenju EU novca nije uvijek bilo dovoljno strateškog planiranja, zbog čega veliki broj projekata nije dugoročno održivo. S obzirom na bogato iskustvo i 20 godina rada na pripremi i provedbi EU projekata u javnom sektoru itekako nas zanima njezino stručno mišljenje – u čemu se griješilo, kao i savjeti – kako ubuduće izbjeći slične greške i bolje strateški planirati i ulagati u projekte koji će podići kvalitetu života u gradovima i učiniti ih privlačnijim i boljim mjestom za život.
Ivana, prilično kritički gledate na, gledano u brojkama, izuzetno uspješno proteklo financijsko razdoblje i projekte u koje su gradovi ulagali. Možete li nam to pojasniti?
-Da, mislim da smo u želji da potrošimo veliku količinu EU fondova, koji su nam – osobito kroz Mehanizam za oporavak i otpornost – odjednom postali dostupni, često stihijski ulagali u infrastrukturu koju smo prema propozicijama programa mogli graditi, i za koju smo već imali spremnu dokumentaciju.
Iako je veći dio te infrastrukture koristan i potreban, činjenica je da će ona za naše gradove dugoročno predstavljati velik trošak – naravno, ako želimo da bude u funkciji za koju je i zamišljena.
Primjerice, kod vrtića koji su se intenzivno gradili u ovom mandatu, radi se o vrlo visokim operativnim troškovima – osobito plaćama odgojiteljica, za koje se sada jedinice lokalne samouprave međusobno natječu. Bogatije jedinice tako većim osobnim primanjima „odvlače” zaposlenike onima koje si to ne mogu priuštiti.
Nedavno smo izračunali da će operativni troškovi jednog gradskog centra za starije osobe iznositi gotovo petinu kapitalne investicije – i to svake godine. Dakle, iako su bespovratna sredstva omogućila izgradnju i opremanje, dugoročno će lokalna samouprava morati značajno ulagati u sam rad tih institucija.
Nije loše što su te zgrade izgrađene – naprotiv, one mogu biti važne točke razvoja društvenih usluga. No loše je što često ne postoji dugoročna strategija njihova rada, niti plan kako pronaći ljude koji će u njima raditi, a još manje izvori financiranja za njihovo djelovanje.
Mislim da je propuštena prilika da se dio sredstava usmjeri na razvoj samih programa i usluga – od kojih su neki možda mogli funkcionirati i u starim objektima – ali uz osiguranje kvalifikacija, edukacija, pa i financiranja plaća i drugih poticaja za zaposlenike.
Smatram da je krajnje vrijeme da se ozbiljno suočimo s deficitom radne snage i sve većim gubitkom stanovništva – i da to stavimo u središte naših razvojnih politika.
Dakle, ne mislim da moramo birati između zgrada i ljudi, ali vjerujem da ljudi moraju biti polazište svakog ulaganja. Zgrade se grade za njih – a ne obrnuto.
Što gradovi trebaju napraviti da bi, u smislu održivosti, bolje iskoristili naredno financijsko razdoblje? Na koje i kakve projekte se trebaju fokusirati i može li se uopće tu davati neke generalne smjernice ili je ipak svaki grad priča za sebe?
–Odlično pitanje! Rekla bih da gradska vodstva trebaju razmišljati prvenstveno o tome što treba upravo njihovom gradu, a potom kako će za to iskoristiti EU sredstva. Pitanje je jako dobro artikulirano jer smatram da u većini naših gradova imamo slične probleme, ali rješenja ne mogu za sve biti ista jer svaki grad u rukama drži neke specifične adute, ali i neke loše karte.
Dakle, ako kažemo da je svima (osim Zagreba) manji ili veći problem odljev radno sposobnog stanovništva u reproduktivnoj dobi, jedan dio rješenja će biti sličan kod svih (npr. stipendiranje studenata, poticano stanovanje, besplatni vrtić, kulturni i sportski sadržaji i sl.), no pristup, primjerice, generiranju novih radnih mjesta mora biti inovativan i primjeren mogućnostima. To znači da grad treba pronaći svoju gospodarsku nišu, kao i da treba graditi imidž i stvarne funkcije zajednice kojoj ljudi žele pripadati.
U tome treba poći od vlastitih naslijeđenih snaga (u društvenoj sferi npr. postojećih gradskih sadržaja s kojima se ljudi već sada identificiraju, a u gospodarstvu naslijeđenih resursa kao što su postojeće funkcionalne tvrtke, ljudski resursi i znanja u određenim sektorima, u odnosu prema okolišu postojeće zelene površine i druge poželjne prostorne karakteristike…).
Uzet ću primjer svog rodnog Bjelovara u kojem su se recentno počele nastanjivati i razvijati IT firme. Naime, Bjelovar je bio IT sjedište Erste banke pa se tu stvorio jedan bazen znanja i ljudi koji su ustvari bili “mamac” za IT tvrtke. Grad je prepoznao tu dinamiku i reagirao rasterećenjem prireza, razvojem Tehnološkog centra koji pruža prostor, osiguravanjem povoljnog okruženja, poticanjem programa Veleučilišta i slično.
Gledala sam nedavno i primjer austrijskog Güssinga koji je 80-ih bio jako slabo razvijen, ali okružen šumama pa je uzeo pionirski graditi bioenergane, isprva za vlastite potrebe, da bi s vremenom postao istraživačko i inovacijsko središte za obnovljive izvore energije.
Rijetki imaju priliku stvarati novo od nule, kao što to, primjerice, imamo priliku vidjeti s Novskom i njezinim razvojem kao gaming huba. Uz gospodarstvo, tu je svakako i moment društvenih usluga i stvaranja osjećaja zajednice. Mislim da će se naši gradovi boriti za stanovništvo i međusobno i s drugim, često puno bogatijim europskim gradovima, i da će svaki morati pronaći svoj odgovor na pitanje zašto bi netko ostao, a pogotovo došao živjeti baš kod njih.
Upravo to, ključni izazov svih naših gradova jest kako zaustaviti negativne demografske trendove, kako zadržati svoje ljude i privući nove mlade ljude i obitelji. Koliko je, gledajući kroz tu prizmu, važno ulaganje u infrastrukturu, a koliko u neke druge projekte i mjere i kako tu donijeti ključne odluke?
-Da, kao što sam već rekla, infrastruktura je svakako potrebna, ali nije dovoljna. Mislim da joj treba pristupiti na način da se pitamo koliko infrastrukture možemo operativno dugoročno podržavati i, kad se suočimo s činjenicom da to nije „sve što se EU fondovima može financirati“, odabrati koja nam je najvažnija infrastruktura da bismo došli do toga da naš grad bude visokofunkcionalno i privlačno mjesto za život.
To su svakako društvene usluge, osjećaj pripadnosti i kvaliteta života u zajednici i, dakako, kvaliteta okoliša. Pritom smatram da često zanemarujemo manje i jeftinije intervencije. Npr. aspekt života u zajednici – dakle, poticanje dinamike gradskog života: uključivanje građana u rad uprave, ali i njihova spontana okupljanja i druženja, male zajedničke akcije. Danas, primjerice, rijetko koji grad ima funkcionalne pandane nekadašnjim omladinskim domovima i mjesnim zajednicama u kojima su se osamdesetih klinci okupljali da budu kreativni, svirali i stvarali. Ne kažem da se taj model može preslikati u digitalno doba, samo mislim da moramo razmišljati o tome kako ljudi ipak (još uvijek) imaju potrebu za interakcijom – izvan ili u kombinaciji s digitalnim prostorom – i da jačanje tih malih akcija i prostora u zajednici i za zajednicu ne traži toliko novaca koliko dobrih ideja, suradnje s civilnim sektorom i predanosti.
Zatim, tu je pitanje obrazovanja, zdravstva i socijale, koji nisu u ingerenciji lokalne samouprave, ali već sada vidimo da postoje modeli kojima gradovi mogu financirati tzv. nadstandarde. Više nije neobično da gradovi plaćaju različite pogodnosti i financijske stimulacije liječnicima da dođu raditi baš na njihovom području. Zašto tako nešto ne bismo primijenili na nastavnike?
Da sam ja gradonačelnica manjeg grada, napravila bih sve da škole u mojem gradu budu prepoznate kao najkvalitetnije u mojem dijelu zemlje – u smislu nastavnog kadra i izvannastavnih sadržaja. Zašto? Pa ako mladi inženjer i liječnica imaju mogućnost za približno iste novce raditi u velikom i skupom, ili manjem, pitomijem i za život jeftinijem gradu – upravo bi činjenica da je taj grad poznat po odličnim školama vrlo lako mogla biti presudna u odluci. O tome da će iz tih škola izići kvalitetniji budući stručnjaci da i ne govorimo.
I konačno, mislim da će pitanje klime postati iznimno bitno za odabir mjesta za život. Gradovi bi trebali raditi na tome da budu ne samo čisti i uredni, nego i hladniji i sjenovitiji. Zelena infrastruktura nije tako skupa kao ostali oblici infrastrukture, a mogla bi uskoro postati kritična za sve aspekte života u gradu.
Konačno, mislim da u svakom slučaju gradska uprava treba imati viziju kako želi da grad izgleda za 10–20 godina, a zatim jasno postaviti što od toga može na vidljiv način postići već u jednom mandatu – i fokusirati se na nekoliko ključnih razvojnih momenata u kojima žele pokrenuti prepoznatljivu promjenu ili barem jasan pomak.
Imate bogato iskustvo u radu s gradskim upravama i jako dobro poznajete ‘scenu’ – koje biste hrvatske gradove istaknuli kao primjere dobrog i pametnog planiranja kad su investicije u pitanju, a koje pak projekte kao primjere dobrog ulaganja?
-Hm, to je kao da me pitate koje mi je dijete draže… Ima puno dobrih primjera, a možda neke i ne poznajem. Za početak, ne mogu pobjeći od svog rodnog Bjelovara, koji je zbilja odlično mjesto za život. Zlobnici reći da je gradonačelnik Hrebak iskoristio svoj položaj u koalicijskoj vladi kako bi privukao investicije. No činjenica je da su to kompleksne investicije koje se uglavnom uklapaju u jednu konzistentnu viziju ugodne urbane sredine s rastućom IT industrijom, povezanom s Veleučilištem i popratnim đačkim i studentskim smještajem, te s perspektivom u sportsko-rekreativnom turizmu. Niz je investicija koje upotpunjavaju tu priču – ne radi se samo o često spominjanim novim toplicama – vidljiv je strateški pristup kroz poticaje za uređenje turističkih objekata, fasada i druge sadržaje.
Osijek je, kao veći sveučilišni grad, još poznatiji po tome kako je vodio svoju IT-jevsku razvojnu nit, oslanjajući se i na poveznicu s postojećom industrijom.
Koprivnica je iznimno konzistentna u promicanju ekoloških rješenja i spajanju zdravog života i urbane mobilnosti – nisu to samo već dobro poznati bicikli, već i uloga Sveučilišta Sjever te vrlo agilnog inkubatora ENter, koji je tematski i operativno povezan s tim Sveučilištem.
Zabok je zanimljiv primjer povezivanja poduzetničke tradicije s potencijalom razvoja zdravstvenog turizma i usluga – budući da je dom nove i moderne Opće bolnice te okružen specijalnim bolnicama u zagorskim toplicama. Osim brendiranja u turizmu, to znači i usmjeravanje srednjih škola prema zdravstvenim programima te privlačenje tvrtki iz sektora zdravstva u Poduzetničku zonu.
Dobro poznajem i Slavonski Brod, koji je najprije krenuo s fizičkom infrastrukturom – uređenjem gradskih prometnica i autobusnog kolodvora – te paralelno oživljava i svoju Tvrđavu. Među prvima je, međutim, shvatio da kvaliteta javnog prostora nije dovoljna, nego da treba ponuditi i konkretne poticaje mladima: gradske stanove i zemljišta za gradnju kuća.
Spomenula sam već Novsku kao dobar primjer hrabrog i fokusiranog ulaganja u gospodarski razvoj, koje je – zahvaljujući konzistentnosti i podršci EU fondova – donijelo i pozitivne učinke u društvenoj sferi i privlačenju stanovništva.
Rijeku je u 2010-ima obilježio strateški fokus na kulturu i kulturne industrije, koji se izvrsno oslonio na industrijsku baštinu grada. Status Grada kulture bio je logičan nastavak tog usmjerenja. Šibenik je, pak, napravio sjajan iskorak u stvarnom korištenju kulturne baštine za podizanje kvalitete kulturne ponude – ne samo za posjetitelje, već i za lokalno stanovništvo.
Ima, dakle, dosta dobrih primjera. No mislim da svi mogu još više i bolje – s konzistentnijim usmjerenjem, jačim fokusom i inovativnijim pristupom.
Sigurno imate i neke zanimljive primjere iz Europe i svijeta?
-Već sam spomenula austrijski Güssing, koji se temeljem inovativnog modela rješavanja vlastitih energetskih potreba razvio u nacionalno, a potom i šire, europsko, središte za inovacije i razvoj u području obnovljivih izvora energije. Time je stvorio značajan broj novih i kvalitetnih radnih mjesta, razvio obrazovni sektor i privukao novo stanovništvo.
Standardni primjer u literaturi je, međutim, značajno veći Bilbao – grad koji je od zapuštene industrijske zone s visokom nezaposlenošću postao međunarodno prepoznatljiv simbol urbane transformacije. To se nije dogodilo slučajno. Grad je krajem 80-ih i početkom 90-ih ušao u promišljen i koordiniran proces revitalizacije koji je uključivao ulaganje u javne prostore, prometnu infrastrukturu, kulturu i arhitekturu, pri čemu je izgradnja Guggenheim muzeja bila samo jedan od vidljivih elemenata šire strategije. Ključ uspjeha bila je jasna vizija, institucionalna suradnja i spremnost da se ulaže u kvalitetu života, a ne samo u fizičke objekte.
Slična je priča i s američkim Pittsburghom, koji se nakon kolapsa čelične industrije 1980-ih suočio s masovnim gubitkom radnih mjesta i stanovništva. Umjesto da pokuša očuvati dotadašnji industrijski karakter, grad je odlučio uložiti u obrazovanje, istraživanje i tehnologiju, gradeći novu ekonomiju na temelju suradnje sveučilišta, istraživačkih instituta i privatnog sektora. Danas je Pittsburgh poznat kao centar za robotiku, umjetnu inteligenciju i biotehnologiju – primjer transformacije kroz znanje i inovacije.
Naravno, riječ je o velikim gradovima u velikim i bogatim gospodarskim okruženjima. Ne mislim da trebamo, niti da možemo, kopirati njihove priče – ali svakako se možemo inspirirati njihovim strateškim pristupom i uspjehom.
Upozoravate na važnost strateškog planiranja. Što biste u tom smislu poručili novim gradonačelnicima koji nakon 18. svibnja po prvi put preuzmu neki grad, ali i onima kojima građani potvrde povjerenje – koje su temeljne odrednice dobrog strateškog planiranja kojim će svoje gradove u narednim godinama učini boljim i privlačnijim mjestom za život?
-Prema Zakonu o strateškom planiranju, gradonačelnici i gradonačelnice imat će obavezu pripremiti provedbene programe za novi mandat, temeljem već donesenih razvojnih planova. Smatram da oni koji preuzimaju upravljanje ili počinju novi mandat svakako trebaju učiniti korak više od pukog zadovoljavanja zakonske obaveze i iskoristiti priliku da doista promisle kako svoju viziju – za koju se nadam da je imaju – pretočiti u konkretnu strategiju. Ako treba, to znači i revidirati postojeće razvojne planove, uzimajući u obzir aktualnu analizu potreba i prilika.
Dobro strateško planiranje pritom je ponajmanje pisanje strateškog dokumenta. To je proces koji uključuje dva elementa koji često izostaju u praksi: prvo, stvarnu analizu vlastitih snaga i slabosti (a ne samo gomilanje statističkih podataka i enciklopedijskih opisa, kakve često viđamo u dokumentima); drugo, uključivanje stručnjaka, predstavnika gospodarstva, civilnog društva, ostalih institucija i samih građana u promišljanje razvoja grada. Jer ne samo da će ti dionici biti ključni za prepoznavanje prilika i prijetnji, nego će biti i partneri u provedbi svakog ozbiljnog razvojnog programa.
Ako ih sve – ili barem većinu – dobijemo „na brod“ da s nama dijele viziju razvoja, i ako budemo uporni, konzistentni i fokusirani na ono što može donijeti stvarnu promjenu, vjerujem da i jedan mandat može donijeti konkretne i značajne pomake u razvoju grada. Iako smo u analizi političkih procesa često cinični, vjerujem da većina naših kandidata i kandidatkinja za gradonačelnike to uistinu želi. Gradovi koji u strateškom planiranju prepoznaju i uključe vlastite ljude, imaju neusporedivo veću šansu da ostvare viziju i postanu mjesta u kojima želimo živjeti. (Marija Pulić Drljača)
